Živeti u velikom gradu znači s vremena na vreme sa prijateljima kao temu za razgovor imati dogodovštine iz taksija. I gotovo nikada nećemo spomenuti one trenutke kada nam je taxi spasao poslovni ili ljubavni dejt, odlazak u pozorište ili na aerodrom pet minuta pred zatvaranje vrata ili mesta za check-in. Čak ni bezbedan povratak kući usred večeri kada se u gradu odvija derbi, a ulice su prepune agresivnih navijača retko postaje vredan spomena. Ne. Najzastupljenije priče su uglavnom vezane za trenutke kada nas je taksista startovao, pokušao da nas prevari previsokom cenom ili udavio neprekidnom pričom o banalnim stvarima i to gotovo uvek baš onog dana kada smo na ivici da odlepimo zbog raskida, lošeg dana na poslu, nepoloženog ispita ili epidemije gripa koji smo upravo zakačili.

Urbanizacija.

Priča o taksiju je priča o gradu i urbanizaciji. Neraskidivo povezan sa brzom urbanizacijom koja prati najveće evropske centre sa početka 17. veka – Pariz i London, taksi kao društveno-ekonomski fenomen uspešno je trasirao svoj put kroz modernu istoriju. Tome su svakako doprineli i industrijska revolucija koja je usledila krajem istog stoleća, te nagli porast broja stanovnika usled procesa ograđivanja i otvaranja sve većeg broja fabrika. Francuska revolucija i jačanje buržoaske klase samo su dodatno stimulisali razvoj ove svojevrsne usluge. Taksi služba je verovatno bila jedna od onih institucija koje su u stopu pratile tehnički razvoj i time unapređivale svoje usluge. Prvi taksij su između početka 17. i polovine 19. veka činile kočije koje su vukli konji, poznatije kao fijaker. Međutim, krajem 19. veka taksi kompanije teže ka upotrebi što udobnijih, bržih i sigurnijih vozila. Tako su Gotlib Dajmler (Gottlieb Daimler) i Vilhelm Majbah (Wilhelm Maybach) 1886. godine konstruisali prvo vozilo na četiri točka koje je koristilo motor sa unutrašnjim sagorevanjem i bilo značajano brže od fijakera. Nekoliko godina kasnije Vilhelm Brun (Wilhelm Bruhn) je konstruisao prvi taksimetar, što je zajedno sa prvim automobilom dovelo do kombinacije ova dva izuma i puštanja u promet prvog preteče modernog taksija. Daimler-Victoria je konstruisan 1897. godine, kada je prodat Štutgartu u kom je osnovana prva taksi služba sa motorizovanim taksijem. Već 1899. godine taksi sa motorom i taksimetrom se pojavila na ulicama Pariza, 1903. je stigao u Londonu, a 1907. i u Njujork.

Njujorška ikonografija.

Prvi koji je došao na ideju da taksi oboji u žuto, što je boja ikonografskog njujorškog taksija, bio je Hari Alen (Harry Allen). On je, naime, 1907. godine uvezao prva vozila iz Francuske i ubrzo ih ofarbao u žuto, jer je saznao da je žuta boja koja se najlakše zapaža sa velike razdaljine. Tokom godina, njujorški taksi je menjao brend automobila koji je koristio za svoja vozila. Danas se uglavnom koriste Ford Crown Victoria i Lincoln Town Car, koji imaju približno iste karakteristike i stepen udobnosti. Međutim, ono što je mnogo zanimljivije kada je u pitanju njujorški taksi jeste činjenica da je u ovom gradu vožnja taksijem postala deo svakodnevice. Gotovo kao neka vrsta spontanog rituala, dovoljno je da izađete na ćošak i podignete ruku i taksi je tu! Toliko je jednostavno i ubičajeno da mnogi vožnju taksijem porede sa odlaskom na kafu u kafeu pored kog živite, što je delimično podstaknuto niskim cenama za koje možete koristiti usluge ovog obliak transporta u Njujorku. Ovim putem, taksi ne samo da se uvukao u svakodnevicu velikog broja stanovnika Njujorka, već je prerastao u zaštitni znak ovog grada, postajući gotovo jednako prepoznatljiv simbol poput Statue slobode ili Empire State Building-a. Ukoliko mislite da je u pitanju preterivanje, dovoljno je da se popnete na krov neke zgrade u Midtown-u i pogledate na ulice. Sve što ćete videti jesu duge žute kolone koje, vešto se krećući oko blokova i nebodera, pokušavaju da zadovolje potrebe grada koji nikada ne spava.

Oko planete na četiri točka.

Otkriće Harija Alena o uočljivosti žute boje očigledno nije prepoznato svuda. Tako su, na primer, u Londonu vozila taksija uglavnom crne boje. Ali, uprkos tome, londonski taksi nije ništa manja atrakcija od njujorškog i verovatno jednako često završava na razglednicama kao jedan od zaštitnih znakova grada. Vožnja ikonografskim modelom Austin FX4 sa kojim se londonski crni taksiji uglavnom poistovećuje, pruža utisak povratka u neka minula vremena. Osim što je vozač na desnoj strani i što se vozi na suprotnoj strani ulice od one na koju smo navikli, u ovom automobilu može da se smesti čak petoro putnika. Glavno sedište omogućava dovoljno prostora za troje, dok postoje i dva dodatna sedišta koja se mogu oboriti u bilo kom trenutku za dodatna dva putnika koja se nalaze naspram Vas. Ovakva organizacija unutrašnjeg prostora omogućava svojevrstan podstrek komunikacije tokom vožnje zbog čega ponekad i zaboravite da se nalazite u vozilu.

A kada je reč o povratku u neka prošla vremena, Meksiko Siti je svakako jedno od najboljih mesta za to. Ovaj neverovatni grad čija se veličina ne može sagledati neguje tradiciju čuvene bube, koja se u Meksiku najduže i proizvodila. Karakterističnost meksičke taksi-bube je u njenim bojama. Međutim, za razliku od njujorške žute, Meksiko se opredelio na intenzivnu svetlozelenu boju, koja deluje jednako upadljivo.

Alternativa.

Imajući u vidu da je taksi osnovan kao prevozno sredstvo koje se iznajmljuje, ne smemo zaboraviti da nije uvek slučaj da grad ima ulice po kojima bi se automobil kretao od mesta do mesta. Za to nam je najbolji primer Venecija. Izgrađen na kompleksu ostrvaca, ovaj grad saobraća uglavnom na vodi, usled čega se i sam taksi prilagodio i sa asfalta prešao na ovu, donekle, uzbudljiviju varijantu prevoza. Motorni čamci koji služe kao taksi takođe su mogu naći na svakom ćošku, ali iako su daleko brži i udobniji, u Veneciji gondole svakako odnose pobedu kada su u pitanju simbolika i prestiž. Gondole su, naime, kao i fijakeri, ranije korišćene kao taksi bez motora. A kako ni fijaker ni gondola nemaju krov, oni koji su ih koristili u svrhe prevoženja od mesta do mesta svakako su želeli da budu viđeni. Ovim se najamni prevoz delimično nametao i kao statusni simbol i sredstvo društvenog raslojavanja.

Sa potpuno druge strane gledišta, ali i planete, najamni prevoz je uglavnom dostupan običnom čoveku, bar kada su u pitanju Indija i Indonezija u kojima ulicama dominiraju rikše. Posebno je zanimljiva rikša u manjim gradovima Indonezije koju čini kabina za dvoje koja može da se zatvori i zaštiti od čestih kiša tokom perioda monsuna. Rikše u gradovima poput Džogdžakarte se voze tako što je vozač – iza Vas! Tako je! Pred Vama su otvoren put i sav užas saobraćajnih prekršaja, kolona rikši i motora koji se slivaju prašnjavim ulicama ovog univerzitetskog centra Indonezije. Ali bez sumnje vožnja rikšom predstavlja nezaboravno iskustvo!

Taksista: sad me vidiš, sad me ne vidiš!

Kada bi se raspisivao konkurs za najzanimljivije zanimanje na svetu, taksista bi bez sumnje bio jako visoko na listi. Menjajući različite oblike taksija u različitim zemljama, često smo u prilici da naletimo na najrazličitije ličnosti. Sa jedne strane, oni su neretko preterano ljubazni, ponekad agresivni, uglavnom neprimetni. Koliko puta se desilo da odete u nepoznati grad i taksista Vam ispostavi astronomski račun za relativno kratku vožnju? Ponekada Vam se obrate i započnu pričaju o svom životu i počnu da pitaju o Vašem. Neretko se ispostavi da taksista ima završen fakultet, pogotovo u velikim gradovima poput Njujorka. Neki drugi jednostavno odvrne narodnjake i baš ga briga što ga ljubazno pitate da smanji ili promeni stanicu?  A sa druge strane, taksisti su često samo nemi svedoci raskida, svađa, pregovora, ucenjivanja, seksualnih avantura, opijanja ili drogiranja i ko zna kakvih još događaja. Za njihove klijente, oni su gotovo nevidljivi, često poistovećeni sa prstenom na ruci u koju spuste novčanicu na kraju vožnje. Sve što treba da im date jeste destinacija i novac. Vaša anonimnost postaje zagarantovani deo paketa usluge koju ćete platili pred izlazak iz vozila. Uostalom, zar se u taksiju ne osećamo opuštenije kada razgovaramo o temama koje možda u društvu nisu najprihvaćenje?

Bez sumnje, taksi je neprocenjivi izvor inspiracije, bilo da se nalzite na vozačkom sedištu ili samo koristite njegove usluge. Jer nikada ne znate šta će Vam se desiti. Pitanje je samo šta uraditi as tolikim materijalom? Možda postati pisac? Ili reditelj? Uostalom, ko može zaboraviti scenu iz Džarmušovog filma “Noć na zemlji“ kada u Rimu u taksi uđe sveštenik? Ispovest Roberta Beninija (Roberto Benigni) usred vožnje i priča o njegovim prvim seksualnim iskustvima sa bundevom, a zatim ovcom bez sumnje predstavlja jedan od najboljih primera onoga što možete očekivati tokom vožnje.

Tekst: Dušan Milojević